Perišić očito nema ambiciju detaljno rekonstruirati autentičnost minulih događaja, nego za potrebe fikcijske stvarnosti reinterpretira probrane fragmente povijesne zbilje. Roman nije postavljen kao čvrsta povijesna naracija nego kao novopovijesna fikcija gdje su činjenice u službi umjetničke proze. Može se ova proza čitati i kao esejiziranje o povijesti i jeziku, o putovanjima i osvajanjima, o pobjednicima i nelagodi koju osjećamo pred držanjem onih koji vjeruju da će na vrhu ostati za sva vremena.